Pasionska Kranjčevićeva poezija

„Pjesme! Pjesme! Što nas to nagoni da u nizu zvučnih stihova zasladimo tragiku naše egzistencije? Je li to potrebno, je li to komu korisno? Ne znam. Jedino što znam je to da je taj nutarnji poziv neodoljiv i da mu se ne može oteti. Ja sam to teško iskusio na sebi i eto tako, parče po parče otkrivajući naše srce, po malo iščezavamo.“ To je Kranjčevićevo razmišljanje o smislu poezije i njezina odnosa prema životu zapisao po sjećanju njegov prijatelj Stjepko Ilijić i objavio dvadesetak godina poslije Kranjčevićeve smrti u Pučkoj prosvjeti. Je li tko u hrvatskoj poeziji tolikim suzama, matoševski rečeno, tako radikalno „zaslanio“ tragiku naše egzistencije, „besmislenu tragediju“ Adamova plemena? Je li se tko u hrvatskom pjesništvu prije Kranjčevića toliko izjedao, jedući vlastito srce? Je li tko od hrvatskih pjesnika prije Kranjčevićeve pojave postavljao takva i tolika pitanja, pitanja koja korijene i uporišta imaju u povijesnom, političkom, socijalnom, egzistencijalnom i metafizičkom obzoru? Je li kojega hrvatskoga pjesnika prije Kranjčevića toliko odredila, opčinila i slamala ljudska patnja? Da, pasionska Kranjčevićeva poezija rijedak je primjer toliko napasno obuzete lirike, ispunjene ključnim pitanjima čovjekove egzistencije: pojedinačne, nacionalne i općeljudske. Pripada ona ponajboljim stihovnim tvorbama o velikim temama središnjega toposa kršćanske vjere, Krista, križa i čovjeka. Stoga se s punim pravom u prigodi 150. obljetnice njegova rođenja posebno osvrćemo na veliku patničku liriku Silvija Strahimira Kranjčevića.

Kranjčević – pjesnik tjeskobe

Silvije Strahimir Kranjčević najveća je hrvatska pjesnička pojava 19. stoljeća, koja u cijelosti zaokružuje dotadašnju hrvatsku pjesničku baštinu, onu koja je prije njega progovorila u Maruliću i Gunduliću, Mažuraniću, Preradoviću i Šenoi ili okončala sa Trnskim i Harambašićem, i koja uvodi hrvatsku poeziju u novo duhovno ozračje, navješćujući nove pjesničke naraštaje, Matoša, Nazora i Wiesnera, Kamova, Ujevića i Krležu. Njegova poezija sadržava ili navješćuje sve aporije, nemire i potrese koji će se događati u okvirima hrvatske moderne poezije. U njegovu imenu i njegovim stihovima bit će osjenjeni svi naraštaji hrvatskih pjesnika sve do naših dana. Jest, bit će osjenjeni, duboko prožeti i natopljeni mukom oko čovjekove egzistencije koju je Kranjčević mučio, a koje se ni oni neće osloboditi, kamoli riješiti je. Teško je, zapravo nemoguće, osloboditi se Kranjčevićeve sjene s toliko otvorenih pitanja ljudskoga opstanka, bogotražiteljskih grčeva i hrvanja, lutanja i nemira, životne erupcije s jedne, i njezina gašenja i odustajanja od vlastita pjesničkoga stvaranja s druge strane. U njegovoj se poeziji prvi put u svoj jasnoći i zaoštrenosti do krajnjih granica očitovala razapetost između ideala i stvarnosti, sklada i unutarnje disharmonije, vjere i sumnje. Ta stvorio je toliko oprečne pjesme, primjerice pjesme Radniku i Zadnji Adam te Misao svijeta i Mir vam! i zloslutnu pjesmu poput pjesme Po pučini. Nitko do Kranjčevića nije s tolikim žarom težio za postizanjem smirenja i puninom, nitko prije njega, pritisnut nepodnošljivim teretom i bremenom svijeta, nije izrazio toliko rezignacije i malodušja. Do njegove pojave nisu u hrvatskoj književnosti tako tijesno i tako uzburkano živjeli oprečni osjećaji poraza i nade, uzaludnosti i svrhe. Uza sve grandiozne zanose, svemirske uzlete velikih epskih raspona i prosvjede, ostavio je Kranjčević stihove duboke tuge, klonuća i prepuštanja/odustajanja, pa čak i dosade: kako reče Daniel Miščin: „Dopro je do dosade jer na dnu do kojeg je stigao više nije našao nikakva kreativnog poticaja snagom kojeg bi, kao nekad, svoje tmine preobražavao u zadivljujuće stihovne tvorbe“, nalazeći u Kranjčevićevoj pjesmi Na kolodvoru paradigmu cijele njegove posljednje zbirke Trzajevi, u kojoj je „Kranjčević klonuo i životnom energijom i posljedično, izrazom“. 

Kultura i kršćanstvo

Od samih pjesničkih početaka Kranjčević je bio duboko svjestan svoga osobitoga poslanja i posebne zadaće. Štoviše, u pjesmi Pjesnika moć sam Bog ga stvara i šalje kao vjesnika narodu: „Oj siđi, sine, k zemlji toj i pjesmom svetom zvijeri kroti, / Daj, utri suzu, utri znoj / Pomozi bijedi i siroti! / I sišo pjesnik u taj kraj / Međ silnike, međ otimače / I gledo Bog ga, gledo raj, / Al Božje oko ko da plače // Kroz pako živ, kroz gnusnu smijes, / Svud motalo se božje dijete / Al mahnit bio svjetski bijes / Pa ne htje slušat pjesme svete!“ Ili u početnoj pjesmi iz zbirke Trzaji pjeva ovako: „Meni Bog je pjevat reko, / I ja vršim božju volju - / I ja jedem srce svoje!“. Pjesnik je dakle Božji stvor, izabranik, misionar, spasitelj, ima dakle sve atribute Božjega sina, Isusa Krista, odatle svi Kranjčevićevi uzleti, ali koji ne može poput Krista spasiti i otkupiti svijet, odatle sva Kranjčevićeva posrtanja i rezignacija.

Što se sve nije prelamalo preko njegovih leđa u ona posljednja dva desetljeća 19. i nepuno prvo desetljeće 20. stoljeća? U onim velikim previranjima koja su nastupila i unutar hrvatske duhovnosti, posebice u jeku velikoga rascjepa i jaza nastala između kulture i kršćanstva, između vremenitih i vječnih istina kao posljedice posve određenih ideja i ideoloških kretanja na onodobnu europskom duhovnom zemljovidu. Izričita prevlast posve određenih filozofijskih i drugih ideja, Feuerbachovih ili Nietzscheovih, Comteovih ili Schopenhauerovih, Marxovih i Engelsovih, dovela je do ideja o „Božjoj smrti“ i strogoj antropocentričnosti. Doskora će se na tragu tih filozofija pojaviti revolucionarne kolektivističke ideje i pogansko-bezbožne ideje o etnocentričnoj isključivosti, po kojoj je čovjek ili jedan narod temeljna mjera svega svijeta i svega stvorenoga i po kojoj smije i može zadovoljiti svaku svoju potrebu, bez obzira na poštivanje slobode drukčijega i drugoga. Danas to prepoznajemo u strahovitoj drami ateističkoga humanizma koji posve isključuje Boga i zamjenjuje ga raznim idolima novoga poganstva te su današnjemu čovjeku gotovo suvišna, pa i bespredmetna, kranjčevićevska pitanja o smislu opstanka. Današnjemu čovjeku kao da nestaje vremena da se ozbiljno zapita o vrijednostima života. On posustaje, lišen i ideala i svetinja te se, zaslijepljen lažnim sjajem na tisuće bezvrijednih stvari kojima ga opskrbljuje nagon trošenja, ugode i uživanja, oglušuje na pitanja koja je Kranjčević tako jasno i uporno postavljao. 

U jeku dakle onih previranja Kranjčević smjelo, hrabro i radoznalo otvara vrata svim temama relevantnim koliko za vrijeme u kojem je živio, za ideje koje su tada vladale ili počele vladati Europom, toliko za svoje neposredne nastavljače, ali i za nas današnje. Osobno i intimno u vječnu sudaranju s povijesnim, društvenim i političkim okolnostima, egzistencijalno u stalnu odmjeravanju s metafizičkim i transcendentalnim.

Od proroka do patnika

U prvoj zbirci Bugarkinje iz 1885. Kranjčević se otkriva kao klasični pjesnik prorok, kao nacionalni bard koji zaziva slobodu svoga naroda i slobodu osobe/pojedinca. On svoju ulogu primarno doživljuje kao buditelj nacionalne svijesti i navjestitelj novoga doba svoje nacionalne zajednice, ali i kao pjesnik koji trpi zbog tragične krize hrvatske kulturne i političke suvremenosti; Izabrane pjesme iz 1898. svjedoče o Kranjčevićevim pjesničkim vrhuncima: pjesnik se odmiče od rješavanja „hrvatskoga pitanja“ i „hrvatskoga čovjeka“, ukratko „hrvatskih patnji“, i njegov stih postaje univerzalno razumljiv i posve okrenut temeljnim općeljudskim pitanjima. Riječ je o posve novom pjevanju, o neviđenu iskoraku u vrlo širok raspon tema: od Zadnjeg Adama, pjesme u kojoj se postavlja prvo ontološko pitanje, pitanje o smislu postojanja, do grandiozne pjesni Mojsije u kojoj se zrcali jedan od nosivih pojmova Kranjčevićeve poezije, pojam ideala, Frangešovim riječima, „bolna tužaljka ‘angažirana’ čovjeka“, koji je u ideale duboko vjerovao i koji je učinio sve da ih ispuni, da bi na kraju spoznao da su oni iščezli, nestali, uništeni; od pjesama Radniku i Misao svijeta u kojima se uzdiže posvećeni rad čovječji kojim će se iznova stvoriti kraljevstvo sklada i mira, novi Eden, do pjesme Iza spuštenijeh trepavica u kojoj se doista reprezentativno zrcali nesklad između idealno zamišljena svijeta i svijeta kakvim on zapravo jest ili pjesme Kako je postala nada u kojoj se dramatično vodi dijalog Boga Stvoritelja i Adama, zapravo Adamova je to parba s Bogom o nedokučivu smislu života, o uzaludnosti života i življenja, o „besmislenoj tragediji“ Adamova roda. Zapravo u nizu pjesama velike i prekretničke zbirke nalazimo uočljivu Kranjčevićevu dvojnost u nemiru i tjeskobi te njegovoj žudnji za idealnim svijetom. U dohvaćanju toga idealnoga svijeta, u toj širokoj gesti za pravednost, egzistencijalnu, socijalnu i metafizičku, referencijalna točka lik je Kristov – no ne samo u toj zbirci nego i u čitavu njegovu pjesničkom opusu; treća i posljednja zbirka Kranjčevićevih pjesama Trzaji iz 1902. otklizala je gotovo u cijelosti u mračna i sumorna raspoloženja, u duboku tjeskobu, pesimizam i rezignaciju. No i ona se ipak začudno zaključuje pjesmom Mir vam!, pjesmom kojom doziva Krista uskrsla i u njegovu drugom dolasku iščekuje konačno smirenje.

Egzistencijalna pitanja

Kako poznajemo gotovo do u tančina Kranjčevićevu biografiju, posebice na osnovi njegove korespondencije sa suprugom Elom i njezinih sjećanja i zapisa, znamo da se Kranjčevićeva biografija nije miješala u njegovo djelo, ostala je zapravo izvan njega. Njegov životopis bio je besprijekorno običan, a tjelesne boli pripadaju posljednjim godinama njegova života. Njegov je pjesnički opus nesvodiv na njegov stvarni život, neuskladiv s njegovim provjerljivim životnim činjenicama. Dok je fizički najjače trpio, tjelesna, ali ni duševna patnja, nisu ga nadahnjivale, poput primjerice Đure Sudete, koji je svoj kratki i bolesni vijek gotovo prepjevao. On u svojoj bolesti i agoniji pjesama više nije pisao – točnije, nije ih mogao pisati. Kranjčević je dakle dvostruki patnik, patnik kao i svaki čovjek koji trpi i podnosi bolest, tjelesni patnik i patnik kao stvaralac, pjesnik koji i u životnim trenucima koji su lišeni svake tjelesne boli pati sa svoga temeljnog gubitka: s odsutnosti one prvobitne, iskonske harmonije kakvu naslućujemo u prvim danima Božjega vrta. Odatle onaj vapaj što ga zapisuje supruga Ela u Notesu, svome intimnom nekrologu, vapaj što ga je Kranjčević često ponavljao: Što nas zače! Što nas zače. Kranjčević pati s razloga osobne i narodne neslobode, sa stiješnjenih kulturnih, društvenih i političkih okolnosti svoga naroda; pati zbog zrele i pune svijesti o neskladu između idealnoga i stvarnoga svijeta; pati s Kristom od Maslinskoga vrta do same Golgote; pati sa svim bijednim i povrijeđenim sirotama ovoga svijeta; pati zbog svoga razočaranja prouzročena osjećajima izigranosti pravednosti same, za kojom je žudio i na koju je pozivao, pati zbog bezmilosna kozmičkoga ustroja svijeta. Doista je riječ o trajnoj Kranjčevićevoj patnji koja je s jedne strane čvrsto ugrađena u njegov pjesnički svijet i njegovo poimanje svijeta, s druge pak čvrsto i neotklonjivo bolešću usađena kao tjelesna i duševna bol. Sjećanje na izgubljeno edensko prvobitno jedinstvo, razočaranje koje je proizišlo iz nedokučiva smisla ljudskoga bitka i opstanka generiralo je toliku količinu suza i patnje, ali ga je zato lišilo onoga egzistencijalnoga straha: upravo u onoj kristovskoj dimenziji nade iz koje su iznikli stihovi: „I gledajuć kaplju rujnu / Što iz Tvojeg srca kaplje, / O, Gospode, oprost čujem, / Što ga Tvoja usna šapće“, te posljednja strofa: „Ah, neka nas kao zvijezde, / Tvoje srce suze vode / Tamo, gdje se divno sjaji / Carstvo duha i slobode, / Gdje još ne bje oskvrnuto / Bojnom krvi cvjetno polje, / I kud hoda anđel mira / Med ljudima dobre volje!“

Kranjčevićevo pjesništvo ostavlja mogućnost suuskrsnuća s Kristom uskrsnikom bez obzira na sve patnje i muke čovjeka i svijeta. „Carstvo duha i slobode“, „nebesko carstvo“ prebiva „med ljudima dobre volje“, na onim stazama kojima spokojno korača anđeo mira. U sablazni Križa utkana je nada čovječanstva, koja svakom čovjeku otvara, ma i na „uska vrata“, mogućnost spasenja. Zaključimo: takvu ispisu lirike Križa kakva nalazimo u pjesničkom opusu Silvija Strahimira Kranjčevića nema premca i u njemu možemo zorno prepoznati kako čovjek podnosi raspetost između bitka i opstanka po slici Muke Kristove. Za Kranjčevića su vrijedile riječi koje je veliki teolog Romano Guardini izrekao na smrtnoj postelji: on neće na posljednjem sudu samo dopustiti da ga se ispituje, nego će i sam pitati, „čvrsto uvjeren da mu anđeo tada neće uskratiti istiniti odgovor na pitanje na koje mu nije mogla odgovoriti nijedna knjiga, pa čak ni samo Pismo, ni dogma, ni učiteljstvo, nikakva ‘teodiceja’ i teologija, pa ni vlastita: Zašto su, Bože, za spasenje potrebna strahovita vrludanja, patnja nevinih, krivnja?“ S tim se pitanjem u svome pjesništvu, u njegovim najboljim stihovima, bavio i mučio sam Kranjčević. Teško je s Bogom kao sa svemoćnim Stvoriteljem svijeta i ljudske povijesti izići na kraj.